The chicken road game has a nice arcade style and very clear mechanics. For me, it works best in short sessions with fixed limits and no attempt to win back losses.

Jedne večeri, nakon duple smjene, sjeo sam na kauč, ispružio noge, i Roni mi je skočio u krilo. Gledali smo televiziju na kojoj nije bilo ničega, i ja sam bezveze uzeo mobitel. Počeo sam skrolati, ne znajući što tražim. I tako sam naišao na nešto što me natjeralo da zastanem. Bila je to reklama, ali ne ona drečava nego nekako tiha, kao da me netko zove šapatom. Pisalo je nešto o dodatnom bonusu za nove igrače. Nisam ni razmišljao – upisao sam adresu i završio na mjestu koje je ponudilo vavada bonus. Zvučalo je kao neka tajna lozinka. Registrirao sam se više iz dosade nego iz želje, potvrdio mail, i dobio sam neke besplatne vrtnje. Nisam morao uplatiti ništa. Samo sam kliknuo i vrtio.

I vrtio sam. Kao dijete koje se igra novom igračkom. Prvih deset minuta ništa se nije događalo – dobivao bih par kuna, gubio, opet dobivao. Bilo je to poput onog osjećaja kad bacate kamenčiće u vodu – ne očekujete ništa, ali ipak gledate krugove. I onda, odjednom, bez ikakvog upozorenja, linije su se posložile. Brojka na računu skočila je na dvije tisuće kuna. Sjedio sam na kauču, Roni mi je hrkao u krilu, a ja sam držao mobitel i nisam vjerovao. Dvije tisuće kuna. To je bila moja stanarina za dva mjeseca. Povukao sam novac iste sekunde. Znao sam da je to najpametnije. Ali nisam znao što ću s njim. Plaćati račune? Kupiti nove tenisice? I onda sam pogledao Ronia. Spavao je, sanjao je nešto, šapama trzao. I sjetio sam se – oduvijek sam ga htio odvesti na more. On voli vodu, ludi za plažom, ali nikad nismo otišli jer je izlet izvan grada skup. Dvije tisuće kuna bilo je dovoljno za tri noćenja u malom apartmanu kraj Zadra, za prijevoz, za hranu. Rezervirao sam sve te večeri. Nisam čekao, nisam razmišljao. Samo sam kliknuo.

Tjedan dana kasnije, Roni i ja sjedili smo u autu i vozili se prema jugu. On je gledao kroz prozor, jezik mu je visio vani, i bio je najsretniji pas na svijetu. A ja sam – bio sam miran. Prvi put nakon godina, nisam razmišljao o prošlosti, nisam razmišljao o budućnosti. Samo sam vozio. More nas je dočekalo toplo, plavo, mirisno. Roni je prvi skočio u vodu, i onda se istrčao po plaži kao luda. Sjedio sam na pijesku i gledao ga. I plakao. Ne od tuge, nego od sreće. Jer u tom trenutku, shvatio sam da nisam sam. Da imam njega. I da imam sebe. I da nije sve izgubljeno.